Majevica je kao mati
Privila Breške pod svoje skute,
I dala im sve što se može dati,
Ukrasila suncem svjetlosti žute.
Kroz zeleno lišće vjetar šalje
Glas što je uzdah i čežnja tiha,
Pa je taj treptaj prenio dalje
Sve tako do moje pjesme, stiha...
Opijenost neka od toga daška
Što donosi miris lipe što cvjeta,
Slatkoćom finom nosnice draška,
I sjećanja budi s početka ljeta...
Dok gledah u Breškama lica draga,
Vidjeh dobrotu, u očima blagost,
Znam, u njima je tiha snaga
I ona iskonska postojanost!!!
Divna Lulić
